OO2019 - KRIZA

Poučen dosadašnjim iskustvom, očekivao sam da će mi se kad tad dogoditi kriza. Bilo bi čudno da nije s obzirom da sam se odlučio na višetjedni pothvat u kojem ovisim isključivo samo o sebi i vlastitoj snazi. U mom slučaju, kriza me obično uhvati na prvom tjednu putovanja, ali se i ponovi i kasnije nekad. Početna kriza je kriza u kojoj se tijelo i glava privikavaju na nešto novo što nije naš uobičajeni dnevni ritam.

U ljeto 2010. godine pješačio sam od Zagreba do Splita, preko planina Hrvatske. Sveukupno mi je trebalo 30 dana. Prehodao sam preko 750 km s 20 kilograma (u prosjeku) teškim ruksakom na leđima. Tijekom tadašnjeg pothvata imao sam prvu krizu nakon drugog dana pješačenja kada mi se pojavio psihofizički napor kojemu se prvi tjedan treba oduprijeti dok se tijelo i glava ne naviknu na novi način svakodnevice. Još jedna kriza dogodila mi se pred kraj trećeg tjedna, ali ta kriza bila je psihička borba u glavi kada sam razmišljao o smislu pješačenja.

U ljeto 2012. godine veslao sam kajakom do svih naseljenih otoka u Hrvatskoj. Ovaj put nisam išao sam već u društvu mog dobrog prijatelja, Šime Sušića. Osim nas dvoje bili su tu još Draško Andrić te kasnije priključene Kristina Kovač i Klara Jakelić. Društvo nam je također pratio i veliki pas po imenu Khan koji je težio skoro kao ja. Nakon 3-4 dana doživio sam krizu psihičke prirode koju, priznajem, često znam imati i na izletima s prijateljima. Morao sam se prilagoditi na želje i ponašanja ostalih sudionika ekspedicije, a ne samo svojim potrebama i vizijama kakav bi tijek ekspedicije trebao biti dok se ne vesla. Takav tip krize događa mi se najčešće i zna se ponavljati tijekom višetjednih pothvata. Zato mi je, koliko god volio društvo, nekad draže putovati sam ili s nekim meni sličnim po pitanju stila putovanja.

Na sadašnjem putovanju, kriza je nastupila iz više razloga, a najviše krivim društvene mreže, odnosno – ono što radim kada ne veslam. Prvi razlog se tiče samog veslanja te imam nekoliko stvari na koje se žalim. Znam da je zima, ali non - stop je vlažno i mokro. Dok je ljeti taj osjećaj ugodan i osvježavajući, zimi definitivno nije. Najvažnije je to da se tijelo mora ugrijati da bi ti bilo ugodno, a to se postiže kretanjem/veslanjem. Čim stanem veslati, nastupa hladnoća, a tek kada se presvučem u suhu majicu mi prestane biti hladno. Tu mi veliki problem stvara to što ne mogu uvijek osušiti robu u kojoj veslam jer bude znojna ili mokra od mora koje mi uđe kroz rukav jakne. Najgori osjećaj dok veslam je kad ponekad dignem ruku u zrak kako bih ju razgibao pa mi se more počne slijevati po tijelu. Za poludjeti. Srećom, ispod pasa sam uvijek suh (iako, kad malo bolje razmislim, možda sam trebao uzeti kompletno suho odijelo, a ne samo hlače).

Drugi razlog krize je hrpetina elektronike koju treba puniti. Srećom, nije potrebno sav uređaj svakodnevno puniti, ali skupe se uvijek 3-4 stvarčice zbog kojih sam čak ponio produžni kabel jer se zna dogoditi da u apartmanu nema dovoljno utičnica. Inače nosim: 2 mobitela, dron, GO Pro, EKEN H9 (kineski GO Pro), VHF radio stanicu, GPS sat i GPS lokator. Uz to još nosim 2 power bank-a, ali nisam ih još praznio, niti punio. Sve to treba nositi iz kajaka do smještaja pa onda treba to sve i napuniti, odnosno dio toga što se ispraznio. Oduzme više vremena nego što možete zamisliti. Nakon toga konačno sjednem odmoriti uz pivo, a ako sam slučajno u društvu onda se naravno podružim s ljudima. Međutim, to znači da kasnije imam manje vremena za društvene mreže za koje me cura stalno gnjavi da malo objavljujem. Druga varijanta, ujedno i treći razlog krize, je da sam sam, ali onda se prihvatim društvenih mreža. Dok ja odlučim koje slike odabrati za objavu, koji tekst napisati, koji video staviti, ali prije toga skratiti da bude zanimljivo i gledljivo – dođe vrijeme za spavanje, a da nekad prethodno nisam stigao ni večerati. Uz to i spoznaja da me ujutro čeka obrnuta procedura - pakiranje i nošenje stvari nazad u kajak pa veslanje po lošem i hladnom vremenu, protiv valova i vjetra.. Previše obaveza u premalo vremena, puno potrošene psihičke snage i malo motivacije. Bilo bi puno jednostavnije da samo trebam osušiti robu, nešto pojesti, popiti i podružiti se s ljudima ako ih ima na mjestu gdje spavam.

Dođe jutro četvrtog dana, a meni se ne da ići iz Makarske i razmišljam da malo usporim tempo i rješim sitnice koje me muče. Spremio sam se za veslanje, ali nije mi se dalo krenuti. U pravi trenutak mi je prišao jedan gospodin koji je počeo pričati kako bi bio zanimljiva tema za lokalne novine. Zahvaljujući razgovoru s gospodinom, djelomice sam se uspio motivirati da odem veslati jer realno gledajući vremenski uvjeti taj dan bili su povoljniji naspram ostalih, iako sam i dalje morao veslati protiv struje i vjetra...

Postoji "narodna" izreka koja ide ovako nekako: ''Ajmo na pivo pa ćemo vidit šta dalje.'' Tako sam i napravio. Sjeo sam, otvorio svoje najdraže pivo i razmišljao hoću li ostati u Makarskoj ili ću nastaviti dalje do Pelješca i Korčule gdje će me ionako najavljena južina natjerati na višednevnu pauzu. Vagajući, odlučio sam za ovo drugo. U razgovoru s gospodinom iz Makarske riješio sam još jedan problem – saznao sam za dobar način sušenja mokre robe kojeg se dosad nisam mogao sjetiti. Fen! Puno apartmana u kojima sam noćio nema grijanje, odnosno, ima klimu koja mi ne pomaže osušiti mokru robu, ali nadam se da će fen upaliti.

 
Taj četvrti dan, dan krize, veslao sam 20-ak kilometara. Mislio sam doći do Sućuraja na Hvaru, ali sam odlučio prenoćiti  u Živogošću (Blato). Tamo sam upoznao mladi par, Vladu i Jelenu. Ponudili su mi smještaj, a smještaj je imao radijator koji je uspio osušiti svu robu pa sam konačno bio sretan i zadovoljan. S Vladom i Jelenom sam izašao van na pivo u lokalnu birtiju, a ponudili su me i toplom, ukusnom sarmom. Dosad nepoznati ljudi, ponudili su mi sitnice i ne samo da su mi olakšali noć nego su pokopali krizu i vratili mi natrag motivaciju za ovu ludu zimsku ekspediciju.

Lektura i korekcija teksta by #markovacura