Još kao dijete volio sam gledati
kartu Hrvatske. Nekoliko puta godišnje putovao bih od Zagreba do Splita i
Posušja. Uvijek sam volio promatrati cestu i krajolik te bih isto uspoređivao s
kartom. Tata mi je uvijek pokazivao rijeke, planine i naselja tog kraja dok bi
mama uvijek pričala neke nove zanimljivosti o njima.
Kroz školovanje sam nastavio gajiti ljubav prema kartografiji, a još više sam to primjenio na studiju Geografije, na zagrebačkom PMF-u. Zadnjih par godina često znam reći da su meni karte kao mnogim ljudima knjige. Mogu provesti sate promatrajući kartu i zamišljati kako taj krajolik izgleda. Što je detaljnija karta, to ću dulje proučavati njene elemente. Samo je pitanje vremena kada ću posjetiti taj kraj da vidim koliko lijepo izleda u stvarnosti. Otkako je krenula revolucija aplikacija i web preglednika (Google Earth, ARKOD preglednik i OpenTopoMap) ponekad mi sati za računalom prođu u tren.
Nekako sam oduvijek volio gledati prirodu i gradove s mjesta na visokim nadmorskim visinama. Jedan od razloga zašto volim planinariti je upravo taj što se mogu popeti na vrh te u miru proučavati sve što se nalazi oko mene, zamišljati sav taj krajolik kako se ocrtava na karti i suprotno.
Takvu ljepotu teško je opisati,
a pogotovo meni koji nisam baš nešto pjesnički usmjeren. U zamjenu za opis,
radije fotografiram kako bih ljudima vjerodostojnije dočarao tu ljepotu prirode
koju volim istraživati. Zato bih se često penjao na vrhove kako bih uhvatio što
širu panoramu ili sliku iz ptičje perspektive jer daje širi i drugačiji pogled
nego iz uobičajenog kuta gledanja.
Kad smo kod ptičje perspektive, još uvijek se nisam vozio u avionu jer je prije par godina avionska karta bila jako skupa. Uz to, nikad mi nije bila tolika želja otputovati van jer mi je uvijek bilo draže istraživati Lijepu našu. Da se bar može letjeti iznad Hrvatske... No, onda sam otkrio; najsličnije ptičjoj perspektivi, a da nije avion je - dron!
Sada bih rekao da sam se navukao. Toliko sam ovisan o fotografijama iz ptičje prespektive da sam kupio novi dron u roku jednog dana nakon što sam svoj bivši dron poslao na dno mora Korčulanskog kanala.
Dosadilo mi je stavljati
fotoaparat na odbrojavanje i onda trčati na stijenu pa pozirati za super fotku.
Da stvar bude još kompliciranija, nekad sam trebao postaviti fotoaparat na neku
stijenu, staviti odbrojavanje pa se kajakom udaljiti dovoljno da cijeli kajak
stane u kadar. Sada mi je definitivno lakše, ovako pošaljem dron na određenu
udaljenost i uslikam se. Osim toga, što sada radi svaka osoba koja ima profil
na Instagramu, dronom se vidi nevjerojatna kompozicija boja iz ptičje
perspektive.
Kada ideš koristiti dron, moraš točno znati što želiš snimiti ili uslikati. Zbog baterije, odnosno kratkog trajanja leta, treba planirati let prije nego započne. Znajući to, doveslao sam do otočića Pločica gdje sam snimio par kratkih filmova i fotografija, ali mi je na dronu ostalo još 40-ak % baterije. Smatrajući to ok postotkom, poslao sam dron iznad svjetionika, visoko u zrak. Dok je dron išao na visinu više od 100 metara iznad mora, dobio sam obavijest o slaboj bateriji i da dron želi ići natrag na početnu točku leta. Imao je 28% baterije što je još cca 4 minute leta. Računao sam da dron stigne letjeti još 1-2 minute jer inače tek ispod 20% predlaže da ide natrag na početku točku (''doma''). Uslikao sam svjetionik te baš da ću krenuti snimati, ali izgubio se signal s dronom. Znalo se to nekad dogoditi, ali signal bi se uvijek vratio i sve bi bilo ok. Ovaj put dron nije hvatao signal niti se htio vratiti doma. Krenuo sam hodati prema svjetioniku te bih povremeno hvatao signal i pokušao kontrolama dati naredbu da se vraća prema meni, ali onda sam u jednom trenu čuo obavijest ''landing''. To znači da se dron počinje spuštati direktno na mjesto iznad kojeg leti, a to je u tom trenutku bilo more. Sljedeća scena, dolazim do ruba stijena gdje se nalazi svjetionik, ali dron i dalje ne šalje signal. Mora da je završio u moru (sad sam se upravo primio za glavu i prisjetio koliko sam se glupo osjećao). Gotovo. Jedna greška i nema ga više...
Dron zna biti vrlo skup,
naravno, ovisi koji dron imaš i za koliko si ga možeš priuštiti. Zato često
znam reći kako je dron igračka za odrasle. Psovao sam naglas sljedećih pola
minute dok sam šetao natrag prema kajaku, ali bio sam u redu. Ma, vraga sam ja bio
u redu! Nazvao sam curu da joj kažem što je bilo na što mi je rekla da nije
bitan dron - neka je on na dnu mora sve dok sam ja iznad mora. Bar neka utjeha.
Nakon toga morao sam odveslati do Prigradice na Korčuli iako sam najrađe želio ostati
tugovati na svjetioniku.
Prije nego sam krenuo veslati do Prigradice sam razmišljao kako bih sada najrađe otkazao ostatak veslanja. Džabe mi obilazak svih svjetionika ako neću imati dobre fotke za uspomenu. Možda da nisam svih 5 svjetionika dosad uslikao i snimio dronom bih drugačije razmišljao, ali ovako nisam htio nastaviti dalje. Realno, prije ili kasnije ću ga ponovno kupiti pa ću žaliti zašto ga nisam ponovno kupio za vrijeme veslanja i imao fotke ostalih svjetionika. Dok sam veslao do Prigradice sam razmišljao o svim opcijama tako da sam navečer kod Tončija donio odluku: Idem na trajekt za Split gdje ću kupiti novi dron i isti dan vraćam se natrag u Prigradicu te dan kasnije nastavljam s veslanjem
Nisam otišao na trajekt jer je Tonči prespavao dogovor, ali dobro da je jer sam to jutro saznao da niti jedna trgovina u Splitu nema DJI Spark kojeg ja koristim. Nazvao sam dobavljača iz Zagreba i saznao da imaju dron za 3000 kn. Brat Ante mi je kupio dron i poslao ga na bus za Vela Luku. Sljedeće jutro prijateljica Ranka iz Vela luke skupila je dron pa smo ona, Tonči i ja otišli na izlet na Pločicu; malo u ribe i malo snimiti materijale tog divnog svjetionika. Iako je dan bio predivan i ja zadovoljan, izlet se malo odužio pa tako i moji planovi. Planirani polazak iz Prigradice za Orebić bio je pomaknut s 12h na 15h tako da na kraju nisam stigao isti dan u Orebić. Iako sam imao vjetar u leđa pa sam bio brži nego inače odlučio sam prenoćiti u Vignju gdje sam ujedno i prvi put spavao u šatoru. Sretan što mi se dron vratio, spavao sam kao beba i čekao jutarnji polazak za Orebić.
Drago mi je da sam odlučio kupiti novi dron i nastaviti dalje obilaziti svjetionike. Dok pišem ovu objavu u Cavtatu zasad sam posjetio 12 svjetionika od ukupnih 57. Toplo mi je oko srca kad gledam sve te slike svjetionika iz zraka, iz meni najdraže, ptičje perspektive. Nisam siguran ima li itko takvu kolekciju svjetionika, ali nadam se da ću ih ja imati na kraju ove svoje avanture. Zbog dodatnog troška od 3000 kn znala me zaboljeti duša, ali sam se nasmijao kada sam dobio poruku od prijatelja koji mi je rekao da će mi uplatiti 1000 kn jer radim zakon slike. Onda mi je laknulo jer znam da nisu fotke samo meni zanimljive već i drugim dragim ljudima.
Lektura i korekcija teksta: #markovacura
Primjedbe
Objavi komentar