Za
sve koji ne znaju rođen sam u Zagrebu, ali po krvi sam Hercegovac s
pedigreom. Tako sam od rođenja barem jednom godišnje u Hercegovini,
točnije u Posušju. Još kao mali provodili smo dosta vremena na relaciji
Posušje-Blidinje. Kao djete planine Vran i Čvrsnicu sam gledao kao
divove na koje se nije moguće popesti, nešto poput Himalaje, životno
opasno!!! Još pogotovo kada čujete da tu ima medvjeda, vukova, poskoka,
divljih svinja i drugih divljih, te opasnih životinja.
U
ono doba, roditelji su radili u istoj firmi, imali su kolektivni
godišnji pa smo znali biti po barem tjedan dana u Hercegovini. Krenuvši u
srednju školu, roditelji su otišli iz spomenute firme, praznici ljetni u
Hercegovini bivali su sve kraći, većinom dan prije Velike Gospe, a
otišli bi dan poslije. Tokom studija Geografije sam počeo planinariti s
kolegama samoincijativno. Kasnije sam pobjedio strah ili bolje reći
stekao ludost pa sam počeo sam bauljati po šumama planine. Tako da sada
na priče o vukovima, te ove dvije planine koje zatvaraju Blidinjsko
jezero s dvije strane gledam drugim očima!
Početkom
sredine listopada, povratkom s Balkan Toura, trebao sam odmah sljedeći
dan ići u Hercegovinu na planinarenje po Čvrsnici i Vranu. Srećom
vremenska prognoza nije bila dobra, a kolega Mladen to je na vrijeme
proučio te odlučio da odgodimo izlet za tjedan dana. Meni je to odlično
odgovaralo jer nisam morao ići s jednog putovanja na drugo. Došao je
napokon taj petak ujutro, te smo krenuli iz Dugava u 6:00. Mladen je
trebao biti poslovno u Mostaru, obaviti neke stvari taj dan, te u subotu
odraditi neke vježbe na istom fakultetu. Dogovor je bio da me ostavi u
Posušju kod moje familije pa me u subotu pokupi kod crkve.
Došla
je subota, podne je prošlo, Mladen je došao po mene. Otišli smo u
dućan, gdje me jedna prodavačica odmah prepoznala iako me nikada u
životu vidjela nije! Isti sam čača! Uzeli smo gajbu Žuje i Staropramena,
kruha, te nekih nužnih sitnica i krenuli put Blidinja. Bilo je 14h kada
smo došli do odmorišta kod Križa iznad Svinjače, krške uvale na cca
1172 metara iznad mora. Pogled odavde je oduzima dah. Prema
sjeverozapadu nalazi sve već spomenuta Svinjača, dok 90º udesno puca pogled na Vran planinu, Blidinjsko jezero i Čvrsnicu!
Nastavili
smo dalje put Hajdučkih vrleti gdje ćemo popiti pivo, te razraditi
planove za sljedeća tri dana koja ćemo provesti ovdje. Motel i restoran
Hajdučke vrleti nalazi se cca 1220 metara nadmorske visine na području
tzv. "Hajdučke Republike Mijata Tomića". Hajdučke vrleti otvorene su od
1999. godine, dok spomenuta Republika je osnovana 5. lipnja 2002.
godine. U Republici je zabranjeno osnivanje politickih stranaka i svako
bavljenje politikom jer se time ugrožava pravni poredak i zdravlje
ljudi. Jedna od 80 ministarstva Republike su za: neženje, umjetne
plavuše, provokacije, alkoholiziranje i lake žene,
zaštitu od zlostavljanja žena, zabavu i razonodu, propale prijevoznike,
nejasnoce, neriješene slucajeve, itd. (više o Hajdučkim vrletima i
Hajdučkoj Republici Mijata Tomića na njihovim web stranicama http://www.hajduckevrleti-blidinje.com ).
Nakon
pive i rakije, otišli smo u vikendicu nedaleko od jezera Blidinje u
podnožju Čvrsnice. Sutrašnji plan bio je uspon na vrh Pločno, najviši
vrh Čvrsnice, ujedino Hercegovine. Čvrsnica je treća najviša planina u
Bosni i Hercegovini. Najviša je planina Maglić (2386 m), zatim Volujak
(2336 m) pa Čvrsnica (2228 m). Maglić i Volujak nalaze se na graničnom
području sa Crnom Gorom, iako su oba vrha u potpunosti unutar BiH. Kako
je padao mrak, tako se Mladen primio loženja peći na drva. Uz nekoliko
piva, te večere uz zanimljive priče otišli smo spavati prije ponoći jer
ujutro nas čeka cijelodnevno planinarenje.
Ujutro
smo se probudili, bilo je friško. Izašao sam iz vikendice, te ugledao
mraz što znači da nije samo friško bilo, već mrzlo! Odličan primjer
temperaturne inverzije u konkavnim reljefnim oblicima, gdje se hladni
zrak zbog svoje težine u odnosu na topliji akumulira u dnu. Samo desetak
metara više mrazišta nije bilo, kao što se vidi na gore priloženoj
slici. Bilo je 8h kada smo krenuli iz vikendice. Zbog guste crnogorične
šume nismo htjeli riskirati probijanjem kroz šumu do lokaliteta
Boričevac, odakle kreće označena (markirana) planinarska staza na vrh
Pločno. Zato smo napravili jedan polukrug u trajanju od pola sata tako
da smo se počeli uspinjati tek u 8:30. Hodali smo zapadnom padinom
Čvrsnice, pa smo zbog toga bili u hladnu dobar dio puta. Sat vremena
kasnije završili smo prvi jaki uspon prema vrhu kojim smo ispenjali
otprilike 400 metara visinske razlike, jer smo krenuli sa 1250 m, a sada
smo otprilike bili na 1650 m. Dalje smo nastavili platoastog dijela
Čvrsnice, gdje smo se laganim penjanjem uspinjali prema lokaliteta
Ravnine, gdje se nalazi raskrižje. Na spomenutom raskrižju skrećemo
desno prema vrhu Pločno do kojeg još ima prema putokazu 1:45. Lijevo se
ide prema vrhu Veliki Vilinac do kojeg ima 3 sata. Sada smo bili na
visini nešto nižoj od 1900 metara. Sada idemo drugim jačim usponom,
otprilike 350 metara visinske razlike do vrha Pločno. Od Boričevca do
raskrižja nam je trebalo 2:30 (uz pauze po putu). Sada kreće onaj dio
puta kada se samo penjemo, sljedeća vodoravna površina je na vrhu. Nakon
prvih 45 minuta uspona prelazimo dobar dio uspona, te dolazimo pred
završni dio a to je sipar. Ostalih 200 metara nadmorske visine prolazi
se uspinjanjem po siparu podno vrha Pločno. Koliko god naporno možda
bilo ovo uspinjanje, pogled prema natrag daje neizmjernu energiju i
zadovoljstvo da vas tjera dalje bez razmišljanja.
Nakon
što smo ispenjali po siparu, došli smo na vršni dio, odakle ima još 5
minuta do vrha, ali blagog uspona. Uspon po siparu trajao je 35 minuta, a
ukupni uspon od Boričevca (1254 m) do vrha Pločno (2228 m) nepunih 4
sata, točnije 3:50! Sada kada smo došli na vrh, malo se prošetali oko
vojne kuće na vrhu, odlučili smo za najbolju odmor lokaciju, te
zadovoljno i pomalo umorno legli na travu. Izvadio sam neizostavnu Žuju,
ali također Staropramen obzirom da Mladen najviše preferira okus
Zlatnog Praga. Iznenadio se kada je vidio da sam uzeo dve pive, jer je
mislio da nosim samo jednu. Meni je bilo žao kaj nisam uzeo još dvije
jer su ove dvije vrlo brzo ispijene bile iako nisu bile hladne.
Uz
pivo smo zamezili sira, kobasice i luka, tako da je obrok bio odličan.
Dobra hrana, pivo, Sunce i pogled koji govori vrijednost života, te
ljepotu naše Zemlje! Pogled s vrha je očaravajuć a vremenski uvjeti su
bili kao namješteni. Odgoda ovog putovanje je totalni pogodak!!! Da smo
bili prošli tjedan, vjerojatno zbog kiše ne bi nigdje otišli, a sada
imamo svaki dan sunčano vrijeme sa očaravajućim, čistim i dalekim
vidicima. Troglav (Dinara), Kamešnica, Mosor, Biokovo, Rilić, Pelješac,
Dubrovačke planine, Velež, Prenj, Zelengora (možda), Treskavica,
Bjelašnica... Vran, Cincar su zatvorili daj veliki bogati vidokrug sa
krova Hercegovine. Mislim da sam čak vidio Lastovo, te sam prilično
siguran u svoje orijentacijske sposobnosti i prepoznavanje tako da znam
da sam vidio Lastovo!!! Vrlo lijepo su se vidile dvije glavice koje
karakteriziraju najviši vrh Hom i susjednu Plešivicu, gdje je heliodrom.
Uskoro je došla geografkinja iz Mostara, kojoj je Mladen mentor za
doktorat pa smo malo razgovarali o glacijalnim karakteristikama područja
Čvrsnice i Čabulje. Na vrh Pločno moguće je doći autom, ne bilo koji
već samo pravi džipovi! Tako da smo Mladen i ja nastavili šetati u
smjeru zapada po grebenu, gdje su nas na kraju pokupili džipom i
spustili do Hajdučkih vrleti.
Vožnja
džipom niz južnu padinu Čvrsnice je prava avantura, vozi se brzinom
20-30 km/h te na određenim djelovima toliko se skače tokom vožnje da
morate paziti na glavu, kako ne bi razbili prozor na vratima ili sebi
glavu. Nama se nije ništa dogodilo ali vrtio sam te scene u glavi. Nakon
završnih razgovora, te neizostavno piće u Vrletima, razišli smo se,
tako da smo Mladen i ja otišli natrag u vikendicu zapaliti vatru, pa
ponovno po starom. Pivo, večera i priča, pa spavanje. Sutrašnji plan je
bila Vran planina, ali smo odlučili ipak da idemo na vrh Veliki Vilinac
(2118 m), također na planini Čvrsnici. Pristupit ćemo vrhu sa sjeverne
strane od lokaliteta Muharnice iliti Muvarnice. Tamo možemo doći s
autom, te smanjiti pristup vrhu na tri sata u jednom smjeru.
Ujutro
smo se ponovno probudili kao dan prije, ali danas smo rekli pokret u
9:00. Krenuli smo ipak malo ranije, te bili već na Muvarnici u devet
ujutro. Parkirali smo auto pokraj nekog bijelog kombija švicarskih
registracija. Krenuli smo kroz šumu, blagim usponom prema jugu. Vidili
smo dva vrganja na putu, pa je Mladen rekao da ćemo ih pokupiti na
povratku. Sakrili smo ih da nam neko ne uzme plijen. Nastavili smo dalje
put laganim usponom pa smo došli do oznake za minsko područje. Nažalost
ovaj dio Čvrsnice ima minski sumnjivog područja pa treba biti vrlo
oprezan na ovom području. Opet smo se kretali kroz mrazište, samo što je
ovo bila nekakva davna glacijalna dolina. Davna mislim prije 10 000
godina, za vrijeme zadnjeg ledenog doba. Napokon nakon sat vremena
izašli smo iz šume gdje nas je Sunce odmah ugrijalo, tako da smo morali
skinuti duge majice, te nastaviti u kratkim rukavima. Uskoro smo došli
do lokaliteta Gašparovina, gdje se nalazi stari pastirski stan koji sada
služi kao planinarsko sklonište na putu do Vilinca. Nedaleko od
skloništa nalazi se izvor pitke vode, gdje smo se mi također napojili,
te mogu reći da je vrhunske kvalitete, koja je dodatno popračena
hladnoćom izvorske vode. 
Nastavili
smo dalje put juga, odakle se vidi vrh Veliki Vilinac. Južna
strana spomenutog vrha obilježena je strmim travnatim padinama koje smo
vidili jučer u daljini penjajući se na vrh Pločno. Sjeverna strana vrha
je mnogo strmija te karakterizirana stijenskim odsjecima. U posljednjem
ledenom doba ovdje je bio cirk te početak "Vilinačkog" ledenjaka koji se
kretao točno kuda se nalazi ova planinarska staza kojom mi kročimo.
Sada smo došli do raskrižja planinarskih puteva. Lijevo se ide prema
Hajdučkim vratima i spušta u Divu Grabovicu, koja se nalazi 1700 metara
niže, uz Neretvu na samo par kilometara zračne udaljenosti. Pogled
oduzima dah, te ovakvo nešto u Europi postoji samo u Alpama! Ne kažu
stranci za Dinaride, Dinaric Alps bezveze. Ovaj visokogorski
hercegovački krš stvarno ima zadivljujuće kanjone preko 1000 metara
dubine. Ovakve karakteristike se nastavljaju na Crnu Goru, gdje se
nalazi najpoznatiji kanjon tzv. europski Grand Canyon. To je naravno
kanjon rijeke Tare. Vratimo se mi na Čvrsnicu... desno na raskrižju se
ide za planinarski dom Vilinac, od kojeg ima još sat vremena uspona na
vrh Veliki Vilinac. Popeli smo se na vrh 2118 metara nadmorske visine.
Ponovno smo se sjeli na vrh, izvadili hranu, ja sam izvadio pive, koje
su ovaj put bile hladnije nego na vrhu Pločno! Odlično! Na vrhu smo
sreli vlasnike onog švicarskog kombija. Bio je to mladi švicarski par,
koji putuje ovim područjem. Dali smo im par savjeta a onda smo nastavili
uživati u pivi, mezi i pogledu na Prenj. Ovo je život!!! Jedva čekam
ljeto 2013 kada ću proći ovim krajem ponovno, ali taj put sve zajedno u
komadu! Točnije govorim o Visokogorskoj hercegovačkoj transverzali kojom
ću kružno obići planine Vran, Čabulju, Velež, Prenj i Čvrsnicu. Uz
spomenute treba obići planinu Crvanj, no ona nije u kružnoj shemi već
naknadno se obilazi, barem ja tako planiram. Bit će to vrhunski
planinarski podvig u dva tjedna kolovoza!!! Pozdravili smo se od pogleda
na Prenj, te smo krenuli natrag istim putem kojim smo došli.
Ja sam se još malo spustio do planinarskog doma Vilinac, pošto planiram
ovdje spavati sljedeće ljeto pa malo viditi ovaj dio. Otišao sam do
vode, pa se krenuo natrag vraćati i dostići Mladena koji je krenuo prema
Muvarnicama. Sustigao sam ga nešto prije onog izvora kod planinarskog
skloništa. Nastavili smo dalje put zajedno, pokupili još koji vrganj, te
već tradicionalno završili dan u Hajdučkim vrletima. Sada smo pili
Kosaču (tamno hercegovačko pivo), jer je nestalo točene Žuje. Završila
je sezona! Uzeli smo još par putnih Paulanera, te otišli u vikendicu
gdje smo popili nešto rakije, jer ona gajba Staropramena i Žuje smo
popili.Uz zabavnu priču, večeru i spomenuta pića zaspali smo. Ujutro smo
se ustali već standardno nešto prije 8 sati. Očistili smo sve kaj smo
trebali, spremili stvari i krenuli autom prema Čabulji. Provozali smo se
Rosnim poljanama, Kilavom bukovom, pa smo se počeli spuštati prema Širokom Brijegu.
Područje
Rosnih poljana, te granični pojas Čabulje i kanjona Drežnice je minsko
područje, treba paziti kuda se kreće. Ovim makadamom prolazi prije
spomenuta planinarska obilaznica tako da ću ovim krajem također proći
sljedeće ljeto. Jedva čekam tih nekoliko mjeseci da prođe a onda dolazi
nova ljetna avantura Marka Kovača, Putnika - Lika!!! Ovo ljeto sam bio u
kajaku veslao od otoka do otoka, ali sljedeće ljeto vraćam se natrag u
planine!!! Ovaj puta prekrasne, divne i moćne, ali minirane planine
Bosne i Hercegovine!!! Spustili smo se do Širokog Brijega, pa smo
napokon po asfaltu krenuli natrag do Posušja di sam pozdavio svoje,
te smo nastavili put Zagreba kroz Hrvatsku. Stali smo na izvoru Cetine,
baciti pogled te malo proučavati taj geomorfološki fenomen. Došli smo u
utorak navečer u Zagreb, živi i zdravi, ali mnogo duševno bogatiji, te
nabrijani za Visokogorsku hercegovačku transverzalu 2013!!!
Primjedbe
Objavi komentar